уторак, 29. април 2014.

Romančina našeg jezika i epohe - IZ BIBLIOTEKE - Robert Perišić, Naš čovjek na terenu (Profil, Beograd, 2008.)


Čoveče, zašto se u našem jeziku romani poput „Našeg čovjeka na terenu“ Roberta Perišića ne pišu češće? Ne mislim ovde samo na kvalitet i ubedljivost Perišićeve proze (mada je i u tom smislu jako malo ovakvih romana), već više na jedan široki tekstualni zamah na koji se ovaj pisac usudio. Na šta mislim kada kažem „širok tekstualni zamah“? Evo jednog klasičnog primera - Tolstoj u hiljadu stranica „Ane Karenjine“ uspeva da uglavi i izuzetno kompleksnu ljubavnu priču i sliku ruskog društva tog vremena, te problematizuje poziciju žene u društvu, pa potom odnos sela i grada i šta sve ne. Na neki se način i Robert Perišić uhvatio sličnog zadatka i podario nam pravu romančinu naše epohe.
Ma koliko blesavo pretenciozno zvučalo, ako bi trebalo da smislim nekakvu pričicu koja opisuje poetičko-stilsku genezu Perišićevog romana, ovako bih to uradio. Zamislite da, u ovo naše postmoderno doba, Lav Nikolajevič Tolstoj ustane iz mrtvih. Podigne se tako iz groba veliki pisac, zombi-klasik svetske literarne baštine, i uputi se sa jednog kraja Evrope na drugi, od Rusije ka Francuskoj. Stigne Lav na truli zapad, pronađe tamo Mišela Uelbeka, pokuca mu na vrata - dobar dan, dobar dan, zdravo, Mišele, zdravo, Lave, kako je, evo, gura se, kako je kod tebe, zarastao si mi nešto, jebi ga, takva moda bila početkom XX veka. Prođu tako njih dvojica kroz formalnosti, te mu Tolstoj naposletku kaže - slušaj, Mišele Uelbeče, dobar si ti pisac, čitao sam te i sa onog sveta, sviđa mi se i tvoj cinizam i kako si u „Proširenju područja borbe“ razvalio po ovom nesretnom neoliberalnom svetu, ali mnogo ti je uska ta tvoja nihilistička perspektiva, moraš to da razradiš, moraš da stvarno proširiš područje borbe, da obuhvatiš društvo, ljude, kontekst, odnose, daj mi ovamo taj rukopis da sredimo to za drugo izdanje! Šta da radi nesretni Uelbek, ma koliko on bio žestok i kontraverzan pisac, ne treba se sa povampirenim kanonom zajebavati, te pusti Tolstoja da vršlja po njegovom romanu. E, upravo roman „Naš čovjek na terenu“ Roberta Perišića izgleda kao ovo fiktivno drugo izdanje Uelbekovog romana sa Lavom Tolstojom na mestu urednika.
Robert Perišić (1969 - )
Nisu ova poređenja besmislena. Vrsna je autorska disciplina bila potrebna da se ispiše ovakav roman i da u svim rukavcima narativa osetimo onaj majstorski rukopis koji znamo iz Perišićevih kratkih priča, a da opet, čitav roman i dalje izgleda kao koherentna celina, a ne tek nasilno uvezane pripovetke. Kroz roman pratimo glavnog (anti)junaka Tina i dva osnovna narativna plana u kojima on igra glavnu ulogu. U prvom ga vidimo u ljubavnoj priči sa Sanjom, perspektivnom glumicom, te dobijamo sliku „ozbiljnog“ para u ova šugava tranziciona vremena - ljubav je saterana u ćošak pod najezdom kredita, kupovine stana i ostalih obrazaca koji dolaze kada „uđeš u određene godine“. Drugi plan u kome pratimo Tina je onaj iz koga izvire i naslov knjige. Naime, naš junak radi kao ekonomski novinar u jednom nedeljniku i - preko veze, kako inače - zapošljava svog rođaka, nesretnog veterana naših ratova, te ga po novinarskom zadatku šalju da izveštava iz Iraka u kome besni rat. No, opseg tema koje Perišić obuhvata sjajnim epizodama koje uvezuju ova dva narativna toka ogroman je, tu su na gomili burazerski kapitalizam, kokainska stvarnost tranzicionih japija, jaz između provincije i centra, patrijarhalnio-ljubomorni klišei kojima mnogi rokeri pribegnu kad se najmanje nadaš, pokušavanje nafurane europske hrvatske elite da se odmakne od Balkana i tako dalje, i tako dalje. Na nekih nepunih 350 strana gustog teksta Perišić znalački prepliće ove teme, vešto prelazi sa javnog na privatno, sa društvene satire na intimističku priču i natrag. Ako vam je stalo da pročitate jedan od najboljih romana koji se bavi jugoslovenskom tranzicionom zbiljom, iskopajte ovu knjigu na policama vaše biblioteke - vredi, itekako vredi. 

(tekst objavljen u dnevnom listu "Danas", 28.4.2014.) 

Priče kao bedem privatnog - IZ BIBLIOTEKE - Lamija Begagić, Jednosmjerno (Fabrika knjiga, Beograd 2010.)


Kanonizovana književnost predstavlja prostor u kom se utvrđuju i reprodukuju vrednosti i dominantni narativi jedne zajednice. Čak i površnim pogledom na književnu scenu ili na institucije koje se književnošću bave (od škola do udruženja književnika) na jugoslovenskom prostoru može se zaključiti da je književnost svojevrsna fabrika vrednosnih okvira koje ova društva, uprkos svojim tobožnjim transformacijama, već gotovo trideset godina drže važnim - govorim o patrijarhalnim i nacionalističkim vrednostima, oličenim u neprestanom pozivanju na tradiciju, nekritičkom odnosu prema kolektivu i prošlosti i sl. U tom smislu, književnost je moćno oružje i, kao takva, spada u ono što Dubravka Ugrešić zovetoys for boys. Dovoljno je pogledati pozicijeknjiževne moći- književne nagrade, zastupljenost u institucijama, lektiri i slično - te se lako zaključuje koji je pol/rod privilegovan u ovom polju. Književnost je, dakle, vrlo patrijarhalizovan prostor koji služi podjednako i za upisivanje uvečnostmudrih muškarčića, kao i za sitnu političko-stomačnu korist tih moralno-umetničkih vertikala.
Čemu ovaj uvod u prikazu knjige pričaJednosmjerno Lamije Begagić? Pa, pre svega, ova je knjiga izašla u takvoj književnoj klimi, ali ova knjiga svojim kvalitetima (po)stoji uprkos opisanoj dominantnoj struji.
Kao i u svojoj prvoj knjizi „Godišnjica mature“, Begagić i ovde pravi konceptualni okvir za svoje priče, istina, ne toliko jasno vidljiv. No, kada pročitate knjigu „Jednosmjerno“, njen naslov se otvara na jedan drugačiji način – sve priče sakupljene na ovom mestu zapravo su tranzicione priče, govore o pomeranju iz određenih životnih tački A u određene životne tačke B, o jednosmernim kretanjima, bez mogućnosti za povratak.
Diskurs u koji autorka smešta svoje priče naglašeno je individualistički. Begagić se bavi intimnim prostorima koji, jasno, nisu imuni na uticaje epohe. Iako bi bilo suštinski pogrešno govoriti o ovoj knjizi kao o angažovanoj, autorka ne postavlja svoje likove u tekstualnu kulu od slonovače. Naprotiv, njeni junaci (pretežno junakinje, jer je većina priča ispripovedana iz ženske perspektive) su svesni prostora u kom obitavaju i u kom se trude da svoje mikrosvetove održe na površini vode tranzicione stvarnosti. Umesto jeftinih ideologizovanih narativa, Begagić se odlučuje za pripovedački minimalizam, za karverovsko širenje semantičkog okvira svakodnevice i za kunderijansku odbranu intimnog od nasrtaja ideološkog. Na primer, kada u priči „Put u out“ autorka pripoveda o lezbejskom paru, ona nam daje jednostavan isečak iz dana kada su njih dve odlučile da svoje seksualno opredeljenje obznane porodici. Ne zaboravljajući društvenu sliku koja se gradi o ljudima istopolnih seksualnih sklonosti, autorka ipak odlučuje da priča Priču o dvoje zaljubljenih pojedinaca, a ne priču o Drugim koje treba „prokazati“ ili „prihvatiti“, svejedno.
Lamija Begagić (1980 - )
Sličan postupak se ponavlja kroz celu knjigu. Njeni likovi nisu tipični predstavnici patrijarhalnog pogleda na svet, oni uglavnom ostavljaju utisak kao da su napravili odmak od toga, ali neke specifične matrice su i dalje tu i dalje napadaju te likove kroz imperative svakodnevice (pa bilo da se radi o brizi o bolesnom ocu, odnosu sa nezainteresovanim partnerom ili kupovini novog stana). Patrijarhat nije toliko vidljiv, ali to ne znači da i dalje nije tu i kao nevidljiva sila ne upravlja životima i ženskih i muških likova.
Čitav prvi deo teksta posvećen opisu književne stvarnosti umetnut je u ovaj prikaz upravo zato što ova knjiga unutar te stvarnosti živi onako kako likovi Lamije Begagić žive unutar stvarnosti njenih priča. Oni, svi skupa – i knjiga „Jednosmjerno“ i njeni likovi – trude se da se izbore za svoje parče autonomije u već unapred, uglavnom pogrešnim stvarima, determinisanom svetu. No, sama činjenica da je ova odlična knjiga izašla i da imamo priliku da govorimo o njoj ipak kazuje da ta borba za vlastito postojanje nije uzaludna. A i da jeste – šta drugo preostaje?

(tekst objavljen u dnevnom listu "Danas", 21.4.2014.)

Od Like do Bordoa na harmonici - IZ BIBLIOTEKE – Damir Karakaš, Kako sam ušao u Europu (LOM, Beograd, 2008.)


Izdavačka kuća „LOM“ prepoznatljiva je, pre svega, po odličnom izboru prevedenih izdanja (Selindžer, Fante, Bukovski, Karver, Flober, Bernhard, Hamsun). Međutim, ne bi se moglo baš reći da je „LOM“ na sceni prepoznat kao izadavač koji se previše bavi ovdašnjom književnoću. Ovakvo stanje stvari čini se razumljivim kada se pogleda ovaj navedeni niz objavljenih zvučnih imena iz svetske baštine. No, to što je nešto razumljivo, ne znači da je baš sasvim i pravedno – izdavačka kuća „LOM“ izdala je čitav niz zanimljih knjiga autora ovog našeg mučenog jezika sa puno imena. Jedna od tih knjiga je i tzv. „reality roman“ Damira Karakaša „Kako sam ušao u Europu“.
Važno je osvrnuti se na ovu blago autoironičnu odrednicu „reality roman“. Naime, Karakaš zaista postavlja tekst negde između dnevnika i fikcije. Nesigurna je to teritorija, pravi mali raj za voajere i egzibicioniste svih vrsta i jedno od najisplativijih polja na treš-tržištu knjigolikih proizvoda, no Karakaševa priča je i dovoljno autentična i dovoljno dobro ispričana da se sasvim lako odvaja od mase drugih „istinitih“ priča. A, ako ćemo pravo, nema istinitih/neistinitih priča, sve su one imanentno lažne - čim se događaji, bilo da su se oni zbili ili ne, prevedu u jezik, oni postaju pripovedanje i tad jedino jeste bitno da li pripovedač ume da ispriča priču i da li nam ta priča nešto govori.
Damir Karakaš donosi izveštaj o životu sa obe strane evropsko-balkanske „granice“. Ovakve postavke nisu retkost, no ono što Karakaša izdvaja je neobičnost perspektiva njegove paralelne priče. Kada govori o svom životu u Francuskoj, autor barata autentičnim pripovestima uličnog svirača, balkanskog harmonikaša koji na ulicama Bordoa svira ličke pesme i bori se za svoje mesto na ulici. A kakve su famozne evrounijaške ulice? Pa, sasvim drugačije od stereotipnih narativa koji se često prosipaju na, što bi reklo Hladno pivo, „ovim prostorima“ - sjaj visokog standarda nije ono što se može videti na emigrantskom dnu ove velike političke tvorevine. Stvar posve nalikuje filmu „Blejd Raner“ - negde visoko gore, u oblacima i neboderima, zaista žive lepo obučeni i osmehnuti bogataši, ali na ulici je multikulturalna džungla, mešaju se jezici, kulture, mirisi hrane i zvukovi. Jedan od tih zvukova koji odjekuje francuskim sokacima je i zvuk Karakaševe harmonike.
Damir Karakaš (1967 - )
A i priča o njegovom balkanskom životu je daleko od ovdašnjeg stereotipa o tome kako izgleda život (mlađeg) pisca. Nigde tu nema isfolirane njuvejverske BG-ZG urbanosti – Karakaš je rođen je u nekakvom ličkom patrijarhalnom selu u kom kad se rodi dečak pijani mušakrci vele da se rodio „mali miner“ (jer se svi u tom kraju samo miniranjem i bave), a kad se rodi devojčica, onda pak razočarano tvrde da se rodila „mala kurvica“. Čudan je bio put Karakaševih evrointegracija – od seoske sredine do Bordoa sa harmonikom na leđima prevalio je veliki put na kome su se smestili i pankerski dani (u kojima je više voleo Ramonse, iako je imao frizuru kao mladi Stramer) i učestvovanje u osnivanju hrvatskog višestranačja i rad u crnoj hronici u jednim splitskim novinama i rat tokom koga je pod punom ratnom opremom polagao ispit iz nemačkog jezika.
Ne spada ova knjiga u najbolje prozne novije hrvatske književnosti (tim prostorom suvereno vladaju recimo Robert Perišić – urednik Karakaševe knjige i još jedan autora „LOM“-a – Zoran Ferić, Viktor Ivančić ili Olja Savičević Ivančević), no ona i nema takvu nameru. Ona naprosto odlično funkcioniše u polju koje je sebi i odredila – ovo je sjajan „reality roman“, zbir dobro uvezanih priča koje uspešno nagrizaju kako mit o Evropskoj uniji, tako i mit o tome kako bi trebalo da izgleda život pisca u našim jugovukojebinama. 

(tekst objavljen u dnevnom listu "Danas", 14.4.2014.)

Nežni postmodernizam - IZ BIBLIOTEKE – David Albahari, Mamac (Stubovi kulture, Beograd, 2005.)


Jedan od prigovora onome što krajnje široko zovemo postmodernističkom književnošću je da je ona – kako zbog svog dekonstruktivistčkog svetonazora, tako i zbog svojih čisto formalnih odlika – isuviše artificijelna i isuviše okrenuta sebi kao tekstu. Naprosto, postmodernistička književnost nema interes za velike narative i ono što oni nose sa sobom; nema više snažnog centra, velike ideje, boga, jasne ideologije, pojedinca, sveta, ničega više nema po sebi i sve tek postoji u nekakvim diskurzivnim okvirima. Hladno je to i nesigurno polje, stvarnosti se množe, nestaju jedna u drugoj, prepliću se i obesmišljavaju, raspadaju se modeli i žanrovi, a velike priče propadaju zajedno sa predstavama o velikom, ovako ili onako skladno objašnjivom, svetu.
Iako je svet postmodernističke književnosti takav kakav jeste, iako je David Albahari bez sumnje pisac koji deluje u tim okvirima, kada bih morao da iskoristim jedan epitet kojom bih opisao njegov roman „Mamac“, iskoristio bih možda najpre termin – nežan. Kako sad to „nežan“? Niti je reč o terminu koji spada u književno-teorijski pojmovnik, a čak se i u labavijim okvirima novinskih recenzija taj pojam retko sreće. Kako, onda, biti nežan u ova šugava postmoderna vremena?
David Albahari ovom knjigom uspeva da uradi ono što na prvi, površan pogled deluje nemoguće – iako je njegov glavni lik/pripovedač razapet između istorije i književnosti, porodice i politike, nostalgije i egzila, a ponajviše između stvarnosti i teksta, te je u tom smislu bačen u goreopisani postmoderni svet, Albahari uspeva da suptilno izgradu vrlo „ljudsku“ priču, u na dobar način staromodnom smislu te reči. Fabula je jednostavna – pripovedač (koga po nekim autobiografskim referencama, možemo uslovno čitati i kao autorov alter-ego) sedi u svojoj kući u Kanadi i, stacioniran u egzilskom postživotu, preslušava magnetofonske trake na kojima su snimnjeni razgovori koje je vodio sa svojom majkom pre nego je umrla. Osim ove dve ravni, slušanja traka i razgovora sa majkom, postoji i treća na koju pripovedač često referira, a koja se tiče razgovora koje je pripovedač vodio sa izvesnim Donaldom, piscem iz Kanade kome izlaže svoj plan da na osnovu razgovora sa tih traka napiše priču o svojoj majci.
David Albahari (1948 - )
Ceo roman je ispisan u jednom pasusu, a autor stilski perfektno vodi priču, džezerski improvizujući kroz tekst varira ove tri ravni koje se prepliću, nastaju i nestaju jedna u drugoj. Međutim, kanal kojim teče narativ vrlo je jasan, te uprkos stilskoj razigranosti, tekst nijednog trenutka ne pokazuje simptome neartikulisanosti i teleološke nepreciznosti. Naprotiv, pripovedač čitaoca vodi za ruku sve vreme, kao kroz nekakav muzej u kome se prepliću privatne istorije i velika istorija beščašća. U tom muzeju sa jedne strane je pripovedačeva majka, koja sa sobom nosi stvarnost, porodične priče, istoriju (a u jugoslovenskim okvirima krvavi potencijal istorije je povišen, te ovde dobijamo i storije o Jevrejima za vreme II svetskog rata, ali i priče o pripovedačevoj nemogućnosti da prihvati raspad svoje zemlje i, sledstveno tome, raspad svog jezika), a sa druge strane je Donald, koji simbolički predstavlja tekst kao prostor novog rađanja, novog početka, prevazilaženja traume i otklona u odnosu na stvarnost. Pripovedač spaja ove dve tačke, kroz njega se reflektuje onaj pomenuti nežni odnos prema majci, kao i prema zemlji koja se raspala, ali kroz njega se reflektuje i problem pisanja i nastanka književnog dela. Stvarno je neverovatna veština kojom Albahari uspeva da, u isto vreme, ispriča mnoštvo malih priča, da ispiše odu toj nesavršenoj tvorevini porodice, zbunjene i izgubljene u privatnim i istorijskim kovitlacima i da, opet, uspe da problematizuje apstraktan problem kao što je odnos zbilje i teksta. To mogu samo stvarno veliki pisci, a roman „Mamac“ je remek-delo jednog upravo takvog pisca. 

(tekst je objavljen u dnevnom listu "Danas", 7.4.2014.)

Grad je roman - IZ BIBLIOTEKE - Robert Maklijam Vilson, Ulica Eureka (Fabrika knjiga, Beograd, 2007.)


Gradovi mogu biti surovi, mogu sopstveno stanovništvo brutalno razdvajati, mogu atomizovati pojednice, mogu svojom bukom ugušiti i vapaje nemoćnih i bojažljive glasove pobunjenih. Međutim, gradovi su - za razliku od, recimo, država koje su imaginarna ideološko/politička činjenica - realni prostori kroz koje se kreću ljudi, kroz koje teku ideje. Dakle, gradovi su, ipak, deo stvarnog sveta, te se prema njima, konačno, može uspostaviti i emotivni odnos. Međutim, ne mora se živeti u gradovima da bi se oni voleli. Ponekad je dovoljno uranjati u imaginarni svet tuđih sentimentalnih povesti. Roman „Ulica Eureka“ Roberta Maklijama Vilsona prava je tekstualna gromada, romaneskni spomenik Belfastu. U stvari, nije to tek roman, već romančina na više od četiri stotine strana na čije je čitanje teško nagovoriti savremeni fejsbučki narod. Ali, kada se upustite u taj posao, shvatite da itekako vredi.
Nema potrebe gradove predstavljati kao kakve mitološke, samosvesne životinje. Uostalom, sam pisac u romanu daje vrlo dobru definiciju toga šta su oni. „Grad je skladište povesti, priča. Sadašnje vreme, prošlo vreme, ili buduće. Grad je roman.“ A roman „Ulica Eureka“ se – staromodno na najbolji mogući način - bazira na Njenom Visočanstvu Priči i ne daje dve pare na postmoderno doba u kom nastaje i na sve meta- i inter- papazjanije koje je ono donelo sa sobom. Narativ je oblikovan na dva koloseka – pratimo dvojicu prijatelja, Džejka Džeksona i Čakija Largana, a priče se o njima naizmenično smenjuju po principu jedno poglavlje o jednom, jedno o drugom junaku.
Priča o Džejku je ispričana u prvom licu, a sam Džejk je svojevrsni postpatrijarhalni tip, razapet između vlastitih emotivnih slomova i namenjene mu rodne uloge; Džejk je, u suštini, nedorasli dečak, još uvek nespreman na susret sa ogledalom i na činjenicu da će ga u istom sačekati obično ljudsko biće, a na ikonični Klint Istvud, sa cigaretom u jednoj i koltom u drugoj ruci. Drugi lik u romanu, Čaki Largan, čiju priču pratimo u trećem licu, sasvim je drugačiji. Čaki je nesigurni, debeli momak, neuklopljen u mačo obrasce svog najboljeg prijatelja. Njegova osnova želja je da se obogati, što mu već na početku romana i uspeva – i to na sasvim blesav, troterovski način. Naime, Čaki do početnog kapitala stiže tako što objavljuje lažni oglas za prodaju vibratora. Međutim, kupci, kada im naručeni artikal ne stigne, uglavnom ne traže povraćaj novca zbog sramote koju bi morali istrpeti kada popunjavaju „razlog reklamacije“.
Robert Maklijam Vilson (1966 - )
Nema smisla sad prepričavati narativ koji se razvija na više stotina stranica i koji prati emotivne odnose junaka. No, postoji još jedna stvar koju ne možemo, a da ne spomenemo - naime, Džejk je katolik, a Čaki protestant. Njih dvojica nemaju problem zbog toga, ali Belfast je grad koji gori na vatri mržnje između protestanata i katolika. „...u dubokoj noći Belfast šapuće hladnim dahom da je mržnja nešto poput Boga. Ne možeš da vidiš ono što se ne može videti, ali ako se dovoljno slepo boriš za to, ako to dovoljno slepo pratiš, imaćeš na čemu da se greješ noću“. Roman „Ulica Eureka“ briljantno je delo koje se bori za drugačije vrednosti na kojima bi mogli da se greju njegovi junaci – vrednosti koji ne nalaze uporište u narečenoj mržnji. Naprotiv, ovo je veliki roman o ljubavi opisanoj kroz mnogo malih priča o prijateljima, partnerima, seksu, porodici, novcu, gradu. Te priče se množe, prepliću, uranjaju jedna u drugu, ali sve su one u tekstu izvajani oponenti tom gorivu mržnje koje je palilo Belfast. Uostalom, priče tome i služe, ako je verovati prvoj, manifestnoj rečenici romana „Sve priče govore o ljubavi.“ Barem sve one vredne pričanja. 

(tekst objavljen u dnevnom listu "Danas", 31.3.2014.) 

Hronika osakaćenog sveta - IZ BIBLIOTEKE - Faruk Šehić, Transsarajevo (Byebook, Sarajevo, 2008.)


Na početku mnogih knjiga stoje citati koji, uopšteno govoreći, služe kao moto dela koje počinjemo da čitamo, kao svojevrsni vrednosno-estetski orijentir pomoću koga ćemo ono što pročitamo lakše posložiti u nekakav koordinantni književni sistem. U tom smislu, dva citata koja stoje na početku knjige pesama „Transsarajevo“ Faruka Šehića o kojoj danas govorimo u dobroj meri nas upućuju na pravi trag u oblikovanju konteksta u kom obitava Šehićeva poezija. Na početku te knjige stoje citati Česlava Miloša i Alana Ginzberga i, uistinu, u poeziji Faruka Šehića možemo sresti odbleske kako Miloševog nenametljivog poetskog angažmana i autoironijskog moraliziranja, tako i psihodeličnog Ginzbergovog rukopisa. No, čini mi se, malo koji citat opisuje Šehićevo stvaralaštvo kao onaj koji stoji na početku jedne druge knjige ovog autora. Naime, kao moto njegove ranije knjige „Hit depo“ srećemo stih Adama Zagajevskog „Pokušaj opjevati osakaćeni svijet“. Upravo to Šehić radi svojom poezijom - svakim svojim stihom dodaje još jedan parčić u mozaičnom portretu osakaćenog sveta koji se, uprkos svojoj osakaćenosti, ipak ne raspada.
Pesme iz knjige „Transsarajevo“ daju nam u isto vreme i preciznu i višeznačnu sliku postdejtonske Bosne i Hercegovine. Perspektiva iz koje nam je data ta slika je vrlo jasna i specifična, te - uprkos činjenici da živimo u zemljama u kojima se kolektivni identitet gotovo po pravilu stavlja ispred onog ličnog - pogled na svet koji srećemo u ovim pesmama plod je urlika pesničkog glasa koji poetski kanališe vlastiti raskorak sa stvarnošću koja mu se nameće. Autor se bori sa zbiljom u kojoj, po njegovim rečima, „u kafanskim pričama rat nikada ne završava/rasopoređuju se divizije među pivskim flašama/priča se o Srbima, Muslimanima i Hrvatima/o krivcima i žrtvama/stoput utvrđena 'istina' mjerka se nanogramskom vagom/jer je epska naracija plod krvnih zrnaca/ako je Brazil zemlja sa najviše fudbalskih selektora na svijetu/ovdje stanuje najveći broj drvenih filozofa i mizantropa“ No, naravno da autor zauzima nekakav budalasto naivni stav baziran na umobolnoj verziji pacifizma prema kojoj, sledstevno činjenici da je rat grozan, grozna je i svaka priča o njemu. Naprotiv, Šehić u ovim pesmama, kao i u svom čitavom opusu, insistira na tome da je rat toliko ekstremno iskustvo i takva vrsta prelomne tačke da se suštinski ne može napraviti kontinutitet između realnosti pre i posle njega. Jednom kada rat zahvati neki svet, on postaje trajno osakaćen, te se on kao takav mora i opevati. Ili makar pokušati da se opeva.
Faruk Šehić (1970 - )
Šehiću nije strano svojevrsno „parolašenje“ u poeziji. No, ovde koristim ovaj izraz u najboljem mogućem smislu - ta politička/autorska hrabrost da svojim rečima stane u odbranu obespravljenih jedna je od stvari koje izdvajaju Šehića iznad gomile drugih autora našeg jezika; premda je digresija, treba spomenuti da je i retko koji profesionalac pisane reči tako intezivno branio nedavne bosanske socijalne proteste koje su pojedini kolonijalni srpsko-hrvatski mozgovi, baždareni po uzusima mitskog Milošević-Tuđman sastanka u Karađorđevu, pokušali da predstave kao bošnjački napad na srpski tj. hrvatski nacionalni identitet. U mnogim svojim pesmama, uprkos cinizmu koji prema svetu može imati čovek koji se godinama preko nišana gledao sa smrću, Šehić piše o tranzicionim gubitnicima, siromašnima, obespravljenima. Ipak, to čini bez nekakve distance na liniji pesnik-običan svet. Naprotiv, Šehić se pesnički baš i pozicionira u tom običnom svetu, ismevajući „pisce nježnih zglobova koji na sjeveru, u Hiperboreji, pišu delo za Nobelovu nagradu“. Kada čitamo ove pesme, osećamo da je njihov autor upravo tu gde i mi čitaoci, bačen u običan, svakodnevni svet siromašnog dupeta Evrope, svet postratnih trauma, musavog gradskog prevoza, erotskih sudara samoća (a samoća je, ako verovati Šehiću, „suptilni osjećaj izgnanstva u sopstveno telo“), svet svakodnevice. Osakaćene, ali i beskrajno važne za opevavanje. 

(tekst objavljen u dnevnom listu "Danas", 24.3.2013.)